Zar mora ovako da bude???

Zar sve uistinu mora ovako da bude???
Napokon je dosao jedan lijep dan. Subota, rani jutarnji sati (tacnije 6:10), zvoni kucni telefon i glas sa suprotne strane javlja mi radosnu vijest. ‘Dobio si malu rodicu’ zacu se sa druge strane i mene obuze sreca (nakon zaista dugo vremena). Osoba sa kojom sam zivio punih 10 godina, osoba koja mi neizmjerno znaci, dobila je dijete. Mojoj sreci nije bilo kraja!!!

I nastavak dan bio je lijep. Nakon dugog vremenskog perioda otisao sam na kosarkasku utakmicu. Iako NEraspolozen za navijanje, uzivao sam u odlicnom susretu. Nasa draga Bosna savladala je Partizan sa 3 poena razlike, u jako napetom mecu. I pored sve te napetosti ja sam (ZA DIVNO CUDO) bio potpuno smiren, nisam se uopste uzbudjivao ni zbog rezultata niti zbog mogucnosti Bosninog ispadanja i Final 8 u slucaju gubitka. CUDNO ali bilo mi je svejedno. Ranije sam ‘ostavljao’ godine zivota u Skenderiji zbog silnog nerviranja, a sad mi je bas nevazno. Samo sam se par puta nasmijao zbog silnih psovki upucenih na racun rodbine mog prijatelja. To su stvari koje pokazuju kako nas narod ima glup mentalitet-dok deremo sviju, sve je super, a nakon jednog losijeg rezultata ispada samo jedan covjek kriv za sve (MENSUR BAJRAMOVIC). Glupi narode BiH prestani tako razmisljati jer sa takvim misljenjima nigdje stici necemo.

Nakon dobre tekme, uputio sam se sa svojim prijateljima na neizbjeznu kafu koja mi bar na trenutke popravi raspolozenje. Moj apsolutni crnjak razbijaju na trenutke dva covjeka, koji se svaki put prepiru oko iste stvari-KO JE UMJETNIK A KO NIJE. Te prepirke UVIJEK, na kratko izvuku osmijeh na moje mrtvacko lice.

I, nakon kafe mojoj sreci dolazi kraj. Vracem se kuci i putem sredjujem utiske kompletnog dana. Laganim korakom priblizavam se staroj kucari koja s polja izgleda kao da ce se svakog trenutka srusiti. Lupanje metalne kapije u meni vec budi nervozu. Cujem skripanje drvenih stepenica pod nogama, a citavim tijelom mi prolaze trnci. Nervoza je sve veca. Skidam patike i otvaram vrata svoje sobe. taj karakteristican zvuk oznacio je da je sve gotovo. Kada udjem u ovu sobu crnjak je sve veci, o nervozi da ne govorim. Moje ruke trpe nesnosljivu bol od silnih udaraca u zid. Sjedam kao i obicno na pec, pogledom predjem preko citave sobe, kroz glavu mi se provuku sve stare slike, pustim sebi neke probrane balade i polako UMIREM.

Ovih prokletih 20 kvatrata i sve sto se u njima nalazi ce me unistiti. Zasto toliko razmisljam o svemu? Ne mogu niti jedan dan skrenuti misli na nesto drugo.
Zar bas svaki dan mora ovako zavrsiti???
Znam da ce mnogi reci da se sam moram potruditi da manje razmisljam o svemu i ja sam toga svjestan, ALI NE MOGU!!!

8 komentara

Komentariši